Da nije kako je, znao bih kako bih. Ovako ni tamo ni ovamo. A pero ne može da piše kad je ni tamo ni ovamo. Nula je velika, kao utroba, koja ne može da svari sve što je progutala. Crna Gora je dosta reprezentativan uzorak savremenog svijeta. Ko ne vidi podzemne sile savremenog svijeta, ne može da vidi ni šta se zbiva u Crnoj nam Gori. Sve da je iz Katunske nahije, s Cetinja, ne vidi. Njegoš je vidio svijet kad je rekao: „U ad mi se svijet pretvorio”. I tada je Njegošu bilo – ni tamo ni ovamo. Slutio je veliko poklanje, među svojim tuđinima „Ne bojim se od vražjega (o)kota...no se bojim od zla domaćega.... Vrag đavolu doći u svatove, Te svijeću srpsku ugasiti”. I opet ad. Razlika je od ada do ada – ima stravičnih adova, i plišanih. Hajde da nazovemo ovaj naš savremeni crnogorski ad – plišani ad. Plišani ad koga regulišu plišani lideri. Plišani, kažem, jer imaju ambiciju da ga malo humanizuju, da ne kažem našminkaju, da niko ne bi rekao da je to ad. Kakav je majstor Đukanović da od ada napravi neku predstavu raja. Eto, ubijedio je pola Crnogoraca da je NATO, čiji je posao da sije strah i smrt, raj za Crnu Goru. A muka ubijediti njegove zavrzane, dovoljno je da im kane kap droge, kap ideologizovane, preslatke droge. A ne znam šta reći o plišanim srpskim liderima? Neću sad, možda će biti pametniji u septembru kad se krene na virtuelnu nastavu. E kad je ovo ovako, šta da rade pomenuti Njegoševi stihovi, koji realno govore o stanju u Crnoj nam Gori. Samo ovi stihovi imaju da razvale kolektivni mozak svake partije u Crnoj Gori, koja se tobož zanimaju njenim narodom. Zato lideri hoće prostije, a ono sve ispada komplikovanije. Zato hoće pragmatičnije, a ono sve se produbljuje mističnije i adskije.

Davno su neki pragmatičari odlučili da se treba otrgnuti od Njegoša, pa misliti kao i sav ostali normalni svijet. Zato mu je morao biti i grob prevrnut i crkva oburdana, kao nenormalnom geniju, za koga je samo nebo postojalo. I sve su uradili po zakonu – mi imamo pravo, to je crnogorsko brdo, dakle i svaki kamen na njemu je crnogorski, nikom se ništa ne otima, samo od ovoga prvoga pravimo nešto drugo, itd. Tako i sad rade, ili hoće da rade. Je li Crna Gora vlasnik njenih brda i njenih grobova? Valjda jeste. Pa kad je vlasnik i najviših brda, zašto ne bi mogla biti vlasnik i tih crkvica podignutih po tim brdima? Otkud sad da su te crkvice važnije i od brda koja ih drže? Zašto se te crkvice toliko prave važne, vidi bogati? Šta ima u njima te se one tim veličaju do neba? Pametan čovjek to ne može da prihvati da je tako. Pametnom čovjeku ne ide u glavu da u crkvi ima nešto što njegove oči ne vide. Ne prihvataju i gade se riječi kao ovih: Neko čudo u njima živi, koje ih pravi višim nego oči vide, i više nego um razumije. E takvi, od popova domišljeni paradoksi, a podržani nepismenim bakama, ako im se dopusti, imaju da unište normalan um. I proširi li se to tako, zauzme li maha kroz nepismen narod, to može i državu da nam sruši. Jer naša država nije Kitaj, no ko poita za dan oda je prođe. Evo vidite da su se našemu predsjedniku Đukanoviću, koga svijet drži za političkog pametara sa Balkana, popele na glavu takve priče, i takva destruktivna i ludačka sila u nepismenom narodu, pa ne može više živ da ih podnese. Ne samo da ga lično ugrožavaju, ugrožavaju mu koncept Crne Gore, počele su da mu ugrožavaju i državotvorni autoritet u međunarodnoj zajednici. I vidite, u živim se mukama dosjetio, i pribjegao graničnom rešenju. Riješio je da se zapopi, i da bude, kako– tako, makar i ne skidao civilno odijelo, glavni pop u Crnoj Gori, i da onda može da popuje i za ovaj i za onaj svijet.

Hoće li to biti neko novo čudo Crne Gore, koje neće, zdravo bio, ni on dočekati – vidjeće neko nekad.

(Autor je književnik)

---

”Razlika je od ada do ada - ima stravičnih adova, i plišanih. Hajde da nazovemo ovaj naš savremeni crnogorski ad – plišani ad